dalmatinska kokoš

ponedjeljak, 31.12.2012.

[IMG]http://i50.tinypic.com/6h7v53.jpg[/IMG]
[IMG]http://i45.tinypic.com/2iw3l5.jpg[/IMG]
[IMG]http://i46.tinypic.com/a2dbhe.jpg[/IMG]
[IMG]http://i48.tinypic.com/2aahezc.jpg[/IMG]
[IMG]http://i45.tinypic.com/xe2xjo.jpg[/IMG]
[IMG]http://i50.tinypic.com/2i0gie9.jpg[/IMG]
[IMG]http://i47.tinypic.com/oqjgb4.jpg[/IMG]

- 17:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.12.2008.

iz arhive

- 11:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

RAZLOZI NASTAJANJA PROJEKTA "DALMATINSKA KOKOŠ"

Sami projekt spašavanja naše izvorne pasmine od izumiranja desio se sasvim slučajno.
Naime ljudska narav ie takva da kada smo zainteresirani za nekakav hobi, a to te u ovom slučaju uzgoj malih životinja, onda su nam prepreke lako savladljive. Tražimo svu moguću literaturu, bucamo po internetu, tražimo i van granica naše domovine.
Slućajnost je htijela da mi 2001.godine u ruke dospije jedan specijalizirani časopis- "Geflugel-Borse", i u nemu naiđem na reportažu Michaela von Luttwitza sa naslovom "Ausgestorben: das Dalmatiner huhn"("Izumrla: Dalmatinska kokoš").
Tu se u principu objašnjavalo kako svake godine sa lica zemlje nestaju, odnosno izumiru brojne pasmine i kako je to veliki gubitak itd. Tom prilikom pohvaljuje uzgajatelje širom Njemačke koji se bave ciljanim uzgojem i tako čuvaju svoje, a i tuđe ćistokrvne pasmine, a što je zaslužilo svako priznanje i potporu svoje države. Pa dalje objašnjava kako postoje mnoge pasmine koje šira javnost nije upoznala a već izumiru ili su izumrle.
Za primjer se navodi Dalmatinska kokoš, kao genetski puno vrijedna pasmina, skromnih zahtijeva za uzgoj, vrlo iskoristiva kao nesilica i ponajbolja za za držanje u uvjetima , kao što je Dalmatinski krš.
Moram priznati da me zapeklo u duši kako to stranci bolje poznaju i više cijene našu baštinu nego mi sami. A ne radi se tu samo o kokošima,(mada će neki reći" ma neš ti važne stvari- kokoši????" i sl) , tako smo mi radi svoje aljkavosti, a mogli bi reći i zaostalosti, skoro izgubili našeg najljepšeg goluba Dalmatinsku zimovku, jer su je upravo Njemci spasili od izumiranja, napisali standard i uveli u registar svojih pasmina, a sada se "Hrvatski savez udruga uzgajatelja malih životinja " uporno bori da je vratimo pod svoje okrilje. Mislim da ću biti skroman ako izjavim da u Njemačkoj ima više uzgajatelja te pasmine, nego u Hrvatskoj golubova Dalmatinske zimovke. Za one koji ne znaju to je jedna od najstarijih pasmina golubova , jedan od najljepših golubova boje na svijetu, a na području Dalmacije obitava još od starih Ilira, itd itd...
Tako vjerovatno u daleku prošlost seže i postojanje Dalmatinske kokoši, što je i logićno. Kokoši su najprije udomaćene u Aziji i odatle se šire prema zapadu. Što se tiće Europe, normalno je da većina trgovačkih putova vodi preko Mediterana, pa je na tim prostorima i najprije udomaćena kokoš , te se nastavlja prilagođavati i oblikovati u svojim klimatskim uvjetima.
Svakako se u nekim starim opisima pasmine navodi da je Dalmatinska kokoš po tipu PRATIP EUROPSKE KOKOŠI.
Kako su se u mojoj obitelji uvijek volile i držale domače životinje, sjetio sam se da su moji djedovi, a i moj otac, imali kokoši koje u potpunosti odgovaraju opisima spomenute pasmine, imao sam potpunu percepciju što moram tražiti.
Uz dužno poštovanje prema von Lottwitzu nisam mogao vjerovati, ni prihvatiti da je nešto izumrlo, što sam svojim oćima vidio da trći po našim dvorištima i kamenjaru.
Obavljeno je: traženje živih jedinki po cijeloj Dalmaciji, pisanje prijedloga radnog standarda, strogi selektivni uzgoj, prikupljanje stare dokumentacije, izlaganje na državnim izložbama, pisanje radnog standarda. Stručno se kaže pasmina je u razvoju ( mada se ona razvila prije mnogo stoljeća), te bi trebalo slijediti službeno priznanje pasmine od Hrvatskog saveza udruga uzgajatelja malih životinja i Hrvatskog ministarstva poljoprivrede, odnosno Hrvatskog stočarskog centra.
Kad sagledamo sveukupnu situaciju to je zasigurno naša najstarija izvorna pasmina peradi, to je naša Hrvatska prirodna baština, sa kojom trebamo pošteno i odgovorno baštiniti. Ima u našoj domovini još puno posla na spašavanju pasmina koje su nazovimo zaboravljene, odnosno uopće nisu poznate, pogotovo široj javnosti.
Po nekim mojim skromnim saznanjima, mislim da bi se od izumiranja mogli spasiti i naš kontinentalni oblik domaće kokoši- Živićarka , Istarska kokoš, Hrvatska patuljasta kokica....., u domenu stočarstva neću zadirati , mada bi se i po tom pitanju imalo što za reći.
Koliko je jedna zemlja bogata oćituje se i po tome koliko izvornih pasmina životinja i koliko autohtonih vrsta biljaka ima.
Zato ljudi i uzgajatelji potrudimo se da našim potomcima ostavimo i bogatiju prirodnu baštinu u naslijeđe.

- 20:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

subota, 06.12.2008.

Das Dalmatiner huhn-Dalmatinska kokoš

Prijevod iz knjige Armina Arbeitera " Handbuch der Nutzglefugelzuht fur Osterreich und die Dounaulander" iz 1914 godine.
Dalmatinska kokoš predstavlja iznimno interesantan tip srednjoeuropske kokoši.
Dok usjevernom dijelu Dalmacije (ogranićeno na Hrvatsku obalu i zaleđe) obitava Hrvatska kokoš, u južnoj se Dalmaciji pojavljuje sredozemni tip kokoši.
Mogučnost da je u neka zabaćena područja stigla svježa krv u prošlosti, može se isključiti, što znači da je ova kokoš pra tip europske kokoši.
U odnosu na većinu srednjoeuropskih kokoši koje uglavnom imaju crveni ili žuti iris(uz poneki izuzetak:Rammelsloher, Bohmen) kod ove kokoši se pojavljuju tamnosmeđe oči i tamne boje lica.
Ova ćinjenica zajedno sa karakterističnim crtama tijela podsjeća na druge sredozemne pasmine( minorka,andaluzijska kokoš).
I kod ove kokoši pojavljuju se sve zamislive kombinacije boja(ćesto i u istom leglu) sa kukmicama ili glatke glave i ćesto su tamne boje.
Ćini se da je prirodni odabir svijetlih boja( bijela, svijetložuta) izazvan snažnim grabljivicama jako otežan.
Boja nogu ove kokoši je tamno plava do crna.
Volja je u pravilu slabo razvijena i prikladna za unos malih kolićina hrane, ali su životinje stalno u pokretu i traže hranu, Na kontinuirano hranjenje nisu naviknute.
Karakteristike koje su navedene za Istarsku kokoš: nedostatak vode i zelene hrane, oskudna prehrana, kod ove se kokoši javljaju još u večoj mjeri.
Ova je kokoš sa najmanjim mogučim zahtjevima što se tiće hrane i držanja, a uvjetno omogučava peradarstvo od kojeg se ima koristi. pod tim uvjetima druge pasmine uopće ne bi mogle egzistirati.
Jaja su potpuno bijela, teška50-56 grama.
Meso je suho, štoje posljedica klime i prehrane, te visoke zahtjeve ispunavaju mlade životinje. Ovu karakteristiku ova kokoš dijeli sa svim sredozemnim pasminama, naroćito istočnog sredozemlja.
Prema tome, uzimajući u obzir uvjete u kojima živi, ova je kokoš na prvom mjestu, vrhunska za ova područja.
Uz odgovarajući uzgoj i prehranu nije ju teško dovesti do višeg stupnja domstifikacije i iskoristivosti.
U postojećim prilikama nije za očekivati trajno poboljšanje, križanjem sa zahtjevnim, teškim, umjetnim pasminama.

- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 05.11.2008.

FOTO GALERIJA

- 09:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 31.10.2008.

DALMATINSKA KOKOŠ- RADNI STANDARD

Dalmatinska kokoš pasmina u spašavanju od izumiranja podrijetlo: Hrvatska, Dalmacija latinski naziv:GALLUS DALMATICUS matićna udruga: Udruga uzgajivača ptica i malih zivotinja “Solin“ sekcija: Dalmatinska kokoš voditelj uzgoja: Franko Žižić povijesni dokumenti: slika Slave Raškaj iz 1900.g. "peradarstvo" Alfons Hribar iz 1910.g. slika Kurta Zandera iz 1913.god peradarstvo za Austriju i podunavske zemlje iz 1914.g. uzgojn i cilj: To je naša izvoma pasmina koja od pamtivjeka obitava na području Dalmacije i to pretežito na njenom srednjem i južnom djelu. U povijesnim dokumentima se navodi da je Dalmatinska kokoš pra tip europske kokoši. činjenica je da je to naša baština sa kojom mi trebamo pravilno i odgovomo baštiniti. naposlijetku ne pruža se svaki dan mogućnost imati čast i zadovoljstvo izdizati jednu pasminu iz pepela i spasiti je od izumiranja. Izričito je vrlo dobra nesilica, preko 150 jaja godišnje, dok meso zbog svoje suhoće nema neku veliku kulinarsku vrijednost, to jest negdje je na pola puta između divljači i domaće peradi. Obilježja pasmine PIJETAO: - oblik: nešto duži, duže poleđine, blago zaobljen, ponositog držanja, srednje visokog stava, glava i vrh repa na istoj razini. - tijelo: izduženo, elegantno, lagane konstitucije, čvrsto. - visina: poleđina od 32.cm do 35 cm, glava od 50 cm do 53 cm. - težina: od 1,60. kg do 2,00. kg. - glava: srazmjerna sa tijelom, kratka, može biti sa kapom i bez kape. - krijesta: uspravna, nazubljena, crvene boje, srednje veličine, ne zavaljena na tjeme a kljun srednje dug, jak u korjenu, blago povijen, boje kosti do crne, vrh kljuna može biti svijetliji. -podbradnjaci: srazmjerni sa glavom, zaobljeni, nešto duži i crveni. -lice: crveno, glatko, iznad oka do krijeste tanak vijenac perja. -oči: smeđe, poželjno što tamnije skoro crne. -podušnjaci: bademastog oblika, boje prirodnog voska ili boje kosti, poželjno nešto veći. -vrat: visoko nošen, jak, sa lijepo razvijenom grivom koja prekriva ramena. -poleđina: duga, blago pada prema sedlu i trtici. -prsa: u skladnom luku sa nadprsjem, podprsjem i trbuhom, visoko nošena i blago isturena. -krila: ukoso nošena, prate liniju poleđine, vrhovima do sedlastih pera. -rep: strmo do pravokutno nošen, dužih velikih srpova, mali srpovi i trtična perja lijepo raspoređeni, kormilo sjekirastog oblika, blago otvoreno. -noge: od škriljasto plave (kao u bankive ), maslinaste do crne, nokti u korelaciji sa kljunom, jedinke sa svijetlim vrhom kljuna mogu imati svijetlije nokte. -bataci: dobro vidljivi, uvijek elegantni. -perje: dobro priljubljeno uz tijelo, intezivnog sjaja. -boja: može biti u svim bojama. -prsten: 17. mm.(najbliži postojeći 16 ili 18) -greške: grube uzgojne greške: veliko tijelo, zbijenog, širokog i niskog stava. kratke i debele noge, bijele ili žute boje i nevidljivi bataci. kratak rep i srpovi u odnosu na tijelo, vodoravan ili padajući. velika i pregruba glava, prevelika kapa, ružasta krijesta, žuti kljun, žute ili narančaste oči. podušnjaci sa slabo izraženom bojom, crveni. Rastresito i nepriljubljeno perje. KOKA -Oblik: graciozno, elegantno, izduženo držanje, živahnih pokreta. Rep i glava u istoj razini. -Tijelo: lijepo građeno, tanko, ponosnog stava, koka izrazito nježna i lagana. -Visina: poleđina od 23. cm do 26. cm, glava od 37. cm do 40. cm. -Teižna: od 1,20. kg do 1,50. kg. -Glava: mala, kratka, može biti sa kapom i bez kape. -Krijesta: nazubljena, crvena, kod koka sa kapom može biti i polegnuta. -Kljun: srednje dug, malo povijen, boje kosti do crne, vrh kljuna može biti svijetliji. -Podbradnjaci: zaobljeni, srazmjerni sa glavom, crveni. -Lice: crveno (može biti prisutan melanin), glatko, iznad oka do krijeste vijenac perja. -Oči: smede, poželjno što tamnije, skoro crne. -Podušnjaci: bademastog oblika, dobro vidljivi, boje prirodnog voska, ili boje kosti. -Vrat: visoko nošen, elegantan, zvonast u korjenu. -Poleđina: duga, blago pada prema trtici. . -Prsa: u skladnom luku sa nadprsjem i podprsjem. -Trbuh: nešto izraženiji, pogotovo kod koka u nesivosti. -Krila: blago ukoso nošena, prate liniju poleđine. -Rep: strmo do pravokutno nošen, sjekirastog oblika, blago otvoren i dobm složen. Najduža pera pri vrhu blago savijena. -Noge: gole, od škriljasto plave do cme, moguća prisutnost ostruge, jedinke sa svijetlijim vrhom kljuna mogu imati svijetlije nokte. -Bataci: dobro vidljivi , elegantni. -Perje: dobro priljubljeno uz tijelo. -Boja: može biti u svim bojama. -Jaja: od boje kosti do bijela, poželjno je što svijetlija, težine: od 50. do 56.grama -Prsten: 15. mm. -Greške: grube uzgojne greške: veliko tijelo, zbijenog, širokog i niskog stava. Kratke i debele noge, bijele ili žute boje i nevidljivi bataci. Kratak rep i vrat u odnosu na tijelo. Velika i pregruba glava, žuti kljun, prevelika kapa, ružičasta krijesta, žute ili narančaste oči. Podušnjaci slabo vidljivi, sa slabo izraženom bojom, crveni .Rastresito i nepriljubljeno perje. Prevelika jaja, ljuska jaja u smeđim nijansama, slaba nosivost. Nedostatak roditeljskog nagona. Manje uzgojne greške: kada je prejak melanin lica podušnjaci mogu biti malo plavičasti, svijetliji vrh prsta kao u morke, polegnuta krijesta u koke bez kape, malo veća jaja kod starijih koka(4—5 godina) voditelj uzgoja FRANKO ŽIŽIĆ

- 01:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 24.09.2008.

dalmatinska kokoš - podrijetlo pasmine

crtež pijetla iz knjige

Hrvatska izvorna pasmina Sada poslije više godina rada, strogog selekcijskog uzgoja i pisanja prijedloga radnog standarda za Dalmatinsku kokoš, mogli bi sada reci da ta naša izvorna pasmina nije zauvijek izgubljena, to jest izvukli smo je iz zaborava, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti da poneki stariji ljudi u surovom Dalmatinskom kršu, zbog poštovanja prema svojim predcima, od kojih su je naslijedili, nisu prestali uzgajati ovu plemenitu pasminu . U budućnosti trebamo još dosta raditi i tražiti žive jedinke zbog osviježenja krvi u postojećim matičnim jatima, a sve u konačnici da bi i mi u naslijeđe svojim potomcima mogli nešto ostaviti, a to je dio baštine koju treba voliti i održati. Ujedno treba pojasniti neke činjenice, da bi se realno sagledala cijela situacija i povijest te pasmine. Dalmatinska kokoš je pasmina srednje i južne Dalmacije i sredozemni je tip, jedan od najstarijih oblika domaće kckoši u ovom dijelu Europe, to jest ona je pra tip europske kokoši. Najvjerovatnije se samo postojanje pasmine može povezati sa postojanjem starih Ilira koji su boravili na ovim područjima , a poznato je da su bili narod koji su se bavili stočarstvom i da su bili upoznati sa ciljanim uzgojem domačih životinja, a primjer su golubovi DALMATINSKE ZIMOVKE, psi ŠARPLANINCI , DOMAČE KOZE, KRAVICE BUŠE itd. Da bi bili još precizniji, na području tadašnje sjeverne Dalmacije, a to je sada Hrvatsko primorje, i zaleđu to jest Lici, uzgajala se Živičarka ili Pogrmuša, isto autohtoni oblik kokoši koje se i sada može naći u pojedinih uzgajatelja u izvornom obliku. Živičarka je krupnija od Dalmatinske kokoši, ima više perja koje je malo rastresito, bataci su joj manje vidljivi, nije joj bitna boja nogu ni boja podušnjaka, rep joj može biti malo polegnutiji, kape su nešto veće i nese dosta veća jaja. Ako se osvrnemo malo zapadnije, na Istru, dakle Istarska kokoš bi po nekim opisima trebala biti na pola puta izmedu Dalmatinske kokosi i Živičarke. Osobno sam uvjeren da bi vrijedni Istrijani, koji zasigurno vole baštinu, mogli spasiti ovu autohtonu pasminu. Dakle kada pogledamo u kojem pravcu traba ići uzgoj Dalmatinske kokoši, a ovdje se ne radi o stvaranju nove pasmine, (mada je i to jako kompleksan posao), nego se traže jedinke po seoskim domaćinstvima, koje što više odgovaraju karakteristikama , genotipu i fenotipu, a bez melioriranja sa drugim pasminama jer će se izgubiti glavne karakteristike, npr. maslinasto zelene do crne noge, što tamnije skoro crne oči kod kokoši tamnih boja perja, tamna lica, duga blago padajuća poleđina a realno gledajući križanja sa nekim zahtjevnijim , teškim ili hibridnim pasminama nisu uspjevala jer pomladak u takvom reižmu uzgoja nije mogao opstati. Pošto je to pasmina kastilijanskog tipa , i to onog starog , ne usavršavanog i moderniziranog tipa, možemo za ogledni primjer,što se oblika tiče, uzeti talijansku kokoš starog tipa , s tim sto je dalmatinska kokos za broj manja u svakom pogledu. Važno je napomenuti da je dokumentirano kako je naša dalmatinska kokoš sudjelovala u stvaranju nekih europskih pasmina( staro štajerka, štajerka, bergerska kokoš,...). U ovih nekoliko godina uzgoja uočio sam da sve jedinke koje su bliže traženom standardu imaju izraženije genetske kvalitete i posebnosti, npr. u nesivosti preko 150 jaja godišnje, koja su što se tiče veličine zaista mala (50 dc 55 grama), ali su zato manje zahtijevne u prehrani, dosta su otporne na klimatske prilike ili bolje rečeno neprilike, pošto većinom noće na otvorenom, a osim zakonom propisanih cijepljenja ostale veterinarske preparate gotovo i ne treba koristiti, a pod tim ili sličnim uvjetima druge pasmine bi teško mogle egzistirati, odnsno preživiti. Izrazito su sklone samoprehranjivanju i po tom pitanju su veliki oportunisti, na jelovniku im gotovo sve prolazi, razni puževi, gliste, crvići, kukci, trava, povrće, voće.... a sve se to očituje u visokoj kvaliteti jaja, gledano sa aspekta biološki zdrave hrane. Kada se sve skupa zbroji ovo je idealna, vrhunska pasmina za uzgoj u Dalmaciji, a i na drugim područjima gdje prevladava krš, ili gdje uzgajatelji ne žele primjenjivati kontinuiranu tj. intezivnu prehranu, koja sadrži razne koncetrirane, hormonske, antibiotske i slične preparate. Također bi trebalo naglasiti da je u genetskom pogledu dalmatinska kokoš jako vrijedna pasmina za oplemenjivanje drugih pasmina, pogotovo onih koje su sklone i podložne raznim oboljenjima, degeneriranjima i osjetljivostima na klimatske promjene. isto tako bi se mogla popraviti situacija kod uzgajatelja koji žele držati kokoši na slobodnom ispustu, a orjentirani su na hibridne nesilice koje su ovisne o koncentriranim, umjetno nabildanim krmivima, ubacivanjem dalmatinskih pijetlova uvelike bi se vratila prirodna, naturalna svojastva i produižla vijek rentabilnosti kod podmldatka, već u prvoj generaciji da ne kažemo i daljim melioriranjima. Moja osobna htijenja i želje su da to naše izvorno blago što prije vratimo u njegovu pravu postojbinu, Dalmatinski kamenjar , a sve u svrhu vraćanja pravih izvornih kvaliteta, koja ne mogu doći do izražaja u skučenim prostorima i kultiviranim dvorištima. Već od prije nekoliko godina počeo sam poznanicima i prijateljima koji imaju takve uvjete, poklanjati piliće ili mlade koke, te redovito pratim kako se razvija situacija. u tim okolnostima koke imaju jači nagon za izljeganje pilića, dosta su pokretljivije, opreznije zbog prisutnosti grabeiljivaca, naprimjer kod jednog uzgajatelja koji je pored Dalmatinske kokoši držao i druge pasmine, imao je učestalo napade od lisice, imam informaciju da dalmatinske koke i pijetlovi prvi primjete napadača, uzlete na neko povišeno mjesto, stablo, staju ili kuću, i uzbune cijelo dvorište, a ceh plati gotovo uvijek neka druga pasmina. Moram priznati da mi je velika zagonetka kako na tom mjestu koke koje se nasade na nekom skrovitom mjestu u prirodi, pored toliko raznih grabežljivaca , uspiju dovesti piliće kući. Postoji i primjer kod jednog mog prijatelja koji nema nikakvu ogradu oko svoga imanja, imao je dosta peradi, a sada su mu na životu ostale samo koke i pijetlovi koje sam mu poklonio prije dvije godine , te je rekao da druge pasmine neće više nabavljati. Jedan od većih problema u prihvaćanju pasmine bit će jaja, koja su mala i bijele ljuske, jer su uzgajatalji, a i potrošači naviknuti na velika jaja s ljuskom u smeđim nijansama, što je normalno za hibridne nasilice, azijskog porjekla, u baterijskom uzgoju.

- 15:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se