dalmatinska kokoš

Hrvatska izvorna pasmina Sada poslije više godina rada, strogog selekcijskog uzgoja i pisanja prijedloga radnog standarda za Dalmatinsku kokoš, mogli bi sada reci da ta naša izvorna pasmina nije zauvijek izgubljena, to jest izvukli smo je iz zaborava, zahvaljujući sretnom spletu okolnosti da poneki stariji ljudi u surovom Dalmatinskom kršu, zbog poštovanja prema svojim predcima, od kojih su je naslijedili, nisu prestali uzgajati ovu plemenitu pasminu . U budućnosti trebamo još dosta raditi i tražiti žive jedinke zbog osviježenja krvi u postojećim matičnim jatima, a sve u konačnici da bi i mi u naslijeđe svojim potomcima mogli nešto ostaviti, a to je dio baštine koju treba voliti i održati. Ujedno treba pojasniti neke činjenice, da bi se realno sagledala cijela situacija i povijest te pasmine. Dalmatinska kokoš je pasmina srednje i južne Dalmacije i sredozemni je tip, jedan od najstarijih oblika domaće kckoši u ovom dijelu Europe, to jest ona je pra tip europske kokoši. Najvjerovatnije se samo postojanje pasmine može povezati sa postojanjem starih Ilira koji su boravili na ovim područjima , a poznato je da su bili narod koji su se bavili stočarstvom i da su bili upoznati sa ciljanim uzgojem domačih životinja, a primjer su golubovi DALMATINSKE ZIMOVKE, psi ŠARPLANINCI , DOMAČE KOZE, KRAVICE BUŠE itd. Da bi bili još precizniji, na području tadašnje sjeverne Dalmacije, a to je sada Hrvatsko primorje, i zaleđu to jest Lici, uzgajala se Živičarka ili Pogrmuša, isto autohtoni oblik kokoši koje se i sada može naći u pojedinih uzgajatelja u izvornom obliku. Živičarka je krupnija od Dalmatinske kokoši, ima više perja koje je malo rastresito, bataci su joj manje vidljivi, nije joj bitna boja nogu ni boja podušnjaka, rep joj može biti malo polegnutiji, kape su nešto veće i nese dosta veća jaja. Ako se osvrnemo malo zapadnije, na Istru, dakle Istarska kokoš bi po nekim opisima trebala biti na pola puta izmedu Dalmatinske kokosi i Živičarke. Osobno sam uvjeren da bi vrijedni Istrijani, koji zasigurno vole baštinu, mogli spasiti ovu autohtonu pasminu. Dakle kada pogledamo u kojem pravcu traba ići uzgoj Dalmatinske kokoši, a ovdje se ne radi o stvaranju nove pasmine, (mada je i to jako kompleksan posao), nego se traže jedinke po seoskim domaćinstvima, koje što više odgovaraju karakteristikama , genotipu i fenotipu, a bez melioriranja sa drugim pasminama jer će se izgubiti glavne karakteristike, npr. maslinasto zelene do crne noge, što tamnije skoro crne oči kod kokoši tamnih boja perja, tamna lica, duga blago padajuća poleđina a realno gledajući križanja sa nekim zahtjevnijim , teškim ili hibridnim pasminama nisu uspjevala jer pomladak u takvom reižmu uzgoja nije mogao opstati. Pošto je to pasmina kastilijanskog tipa , i to onog starog , ne usavršavanog i moderniziranog tipa, možemo za ogledni primjer,što se oblika tiče, uzeti talijansku kokoš starog tipa , s tim sto je dalmatinska kokos za broj manja u svakom pogledu. Važno je napomenuti da je dokumentirano kako je naša dalmatinska kokoš sudjelovala u stvaranju nekih europskih pasmina( staro štajerka, štajerka, bergerska kokoš,...). U ovih nekoliko godina uzgoja uočio sam da sve jedinke koje su bliže traženom standardu imaju izraženije genetske kvalitete i posebnosti, npr. u nesivosti preko 150 jaja godišnje, koja su što se tiče veličine zaista mala (50 dc 55 grama), ali su zato manje zahtijevne u prehrani, dosta su otporne na klimatske prilike ili bolje rečeno neprilike, pošto većinom noće na otvorenom, a osim zakonom propisanih cijepljenja ostale veterinarske preparate gotovo i ne treba koristiti, a pod tim ili sličnim uvjetima druge pasmine bi teško mogle egzistirati, odnsno preživiti. Izrazito su sklone samoprehranjivanju i po tom pitanju su veliki oportunisti, na jelovniku im gotovo sve prolazi, razni puževi, gliste, crvići, kukci, trava, povrće, voće.... a sve se to očituje u visokoj kvaliteti jaja, gledano sa aspekta biološki zdrave hrane. Kada se sve skupa zbroji ovo je idealna, vrhunska pasmina za uzgoj u Dalmaciji, a i na drugim područjima gdje prevladava krš, ili gdje uzgajatelji ne žele primjenjivati kontinuiranu tj. intezivnu prehranu, koja sadrži razne koncetrirane, hormonske, antibiotske i slične preparate. Također bi trebalo naglasiti da je u genetskom pogledu dalmatinska kokoš jako vrijedna pasmina za oplemenjivanje drugih pasmina, pogotovo onih koje su sklone i podložne raznim oboljenjima, degeneriranjima i osjetljivostima na klimatske promjene. isto tako bi se mogla popraviti situacija kod uzgajatelja koji žele držati kokoši na slobodnom ispustu, a orjentirani su na hibridne nesilice koje su ovisne o koncentriranim, umjetno nabildanim krmivima, ubacivanjem dalmatinskih pijetlova uvelike bi se vratila prirodna, naturalna svojastva i produižla vijek rentabilnosti kod podmldatka, već u prvoj generaciji da ne kažemo i daljim melioriranjima. Moja osobna htijenja i želje su da to naše izvorno blago što prije vratimo u njegovu pravu postojbinu, Dalmatinski kamenjar , a sve u svrhu vraćanja pravih izvornih kvaliteta, koja ne mogu doći do izražaja u skučenim prostorima i kultiviranim dvorištima. Već od prije nekoliko godina počeo sam poznanicima i prijateljima koji imaju takve uvjete, poklanjati piliće ili mlade koke, te redovito pratim kako se razvija situacija. u tim okolnostima koke imaju jači nagon za izljeganje pilića, dosta su pokretljivije, opreznije zbog prisutnosti grabeiljivaca, naprimjer kod jednog uzgajatelja koji je pored Dalmatinske kokoši držao i druge pasmine, imao je učestalo napade od lisice, imam informaciju da dalmatinske koke i pijetlovi prvi primjete napadača, uzlete na neko povišeno mjesto, stablo, staju ili kuću, i uzbune cijelo dvorište, a ceh plati gotovo uvijek neka druga pasmina. Moram priznati da mi je velika zagonetka kako na tom mjestu koke koje se nasade na nekom skrovitom mjestu u prirodi, pored toliko raznih grabežljivaca , uspiju dovesti piliće kući. Postoji i primjer kod jednog mog prijatelja koji nema nikakvu ogradu oko svoga imanja, imao je dosta peradi, a sada su mu na životu ostale samo koke i pijetlovi koje sam mu poklonio prije dvije godine , te je rekao da druge pasmine neće više nabavljati. Jedan od većih problema u prihvaćanju pasmine bit će jaja, koja su mala i bijele ljuske, jer su uzgajatalji, a i potrošači naviknuti na velika jaja s ljuskom u smeđim nijansama, što je normalno za hibridne nasilice, azijskog porjekla, u baterijskom uzgoju.